Read the Bible

¹ Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.² Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.³ TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?⁴ Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?⁵ Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?⁶ Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,⁷ kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

⁸ Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!⁹ Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.¹⁰ Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?¹¹ Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.¹² S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.¹³ Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

¹⁴ da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.¹⁵ Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!¹⁶ Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,¹⁷ optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.¹⁸ Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,¹⁹ bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.²⁰ Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim²¹ prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,²² u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."