Read the Bible

¹ Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; ² poče svoju besjedu i reče:³ "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'⁴ U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!⁵ Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!⁶ O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!⁷ A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!⁸ Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!⁹ Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!¹⁰ Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!

¹¹ Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?¹² Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?¹³ U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao¹⁴ s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,¹⁵ ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.¹⁶ Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.¹⁷ Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.¹⁸ Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.¹⁹ Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

²⁰ Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše²¹ koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?²² Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.²³ Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?²⁴ Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.²⁵ Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.²⁶ Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."