Read the Bible

¹ Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.² K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.³ Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?⁴ Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!⁵ Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,⁶ skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.

⁷ TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.⁸ Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,⁹ oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.¹⁰ Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?¹¹ Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',¹² al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.¹³ O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,¹⁴ - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.¹⁵ Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

¹⁶ A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,¹⁷ u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.¹⁸ Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,¹⁹ k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.²⁰ Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.²¹ Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.²² On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."