Read the Bible

¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="job.41.1" class="versetxt">¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.² Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?³ Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!⁴ Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.⁵ Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?⁶ Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?⁷ Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.⁸ Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.⁹ Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

¹¹ Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.¹² Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.¹³ Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.¹⁴ U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.¹⁵ Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.¹⁶ Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.¹⁷ Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.¹⁹ Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.²⁰ On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.²¹ K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.²² Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.²³ Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.²⁴ Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.²⁶ I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."