Read the Bible

¹ Job progovori i reče:² "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:³ o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,⁴ pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.⁵ Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!⁶ Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.⁷ U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

⁸ Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.⁹ Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.¹⁰ Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!¹¹ Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';¹² slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

¹³ Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.¹⁴ Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!¹⁵ Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.¹⁶ U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,¹⁷ premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.